Inter-kontinentalni rat je pri kraju. Preživeli su retki ljudi, mladi,
neiskusni i veoma iskusni u isto vreme, fragmentarni, neopterećeni proslošću,
ali svesni rupe u sebi koju čine sve lične stvari: predmeti, knjige,
fotografije, zagubljene u prostoru i vremenu seljakanja, bežanja pred
ratovima, pred sad već zaboravljenim neprijateljima.
Očuvanjem života oni su sačuvali svoje postojanje, ali ne i dotadašnji
tok i smisao života.
Poslednji potomci ljudske civilizacije ničega se nisu sećali. Iako
je misao o prošlosti povremeno lebdela u vazduhu, niko o tome nije
pričao. To su bili ćutljiva bića koja nisu želela, mislila, volela,
mrzela, bila srećna ili tužna. Oni su postojali i to je po sebi iscrpljivalo
smisao. Dalje od toga ga nisu ni tražili.
Njihova sadašnjost je sažimala i prošlost i budućnost. Njihovo postojanje
bilo je neopterećeno poreklom kao i usmerenjem.Oni su nosili u sebi sve
što su njihovi preci činili, što je praktično bilo SVE, te se nisu
ni trudili da shvate sta je to predstavljalo. Njihovi preci bili su
oni. Oni su bili sopstveni potomci. Jedino što ih je činilo ljudima
nalik onima iz zaboravljene prošlosti bile su njihove crvene senke.
Ali oni to nisu mogli da znaju.
|